moj, i samo moj blog
nedjelja, 07.05.2006.
mojim najdražima...
|
došao je i taj dan kad Vam moram reći da se blog zatvara... vjerujte, to nije moja želja, već nešto što moram. kraj je školske godine, imam milijun i jednu obvezu, tako da sve i da stignem nešto napisati, ne bi stigla posjećivati Vas, Vaše blogove, čitati riječi Vaših duša, uživati u njima i od istih učiti. stvarno sam duhovno ispunjenija otkad sam Vas "upoznala", mnogo sam naučila od svakog od Vas i na tome Vam beskrajno hvala! ni nemate pojma koliko činite samo svojim postojanjem. blog neću maknuti za svaki slučaj ako ikad poželim napisati nešto novo, a i da Ivančica može uživati u pjesmi =) ako zatrebate kakav savjet ili koju zraku pozitive =) sendajte mi mail na umorna7@net.hr. svako dobro prijatelji, and remember: POZITIVA, POZITIVA I SAMO POZITIVA! =) još jednom hvala na svemu što ste učinili za mene, za svaku lijepu riječ i za svaki komentar! sve vas puno, puno volim! pusa vjetrom nošena  |
- 14:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #
četvrtak, 04.05.2006.
dan D....
|
evo, službeno za koju min za mene počinje dan D. Bože pomozi, to je sve što ću reći. dalje, evo što mi se događa u zadnje vrijeme. znate da bi htjela nekog cca 185 cm, crnog, duhovitog, komunikativnog, i naravno, dobrog sugovornika. pomirila sam se s činjenicom da ga neće biti, bar ne uskoro. e pa sad neka mi netko ovo objasni: ZAŠTO PRIVLAČIM ONE KOJE NE TREBAM?! tako se jedan od mojih boljih prijatelja zanima za mene, ali što je najbolje, to nije prvi put! čak sam mu prvi put naglasila da mi dalje od prijateljstva ne idemo, da je to naša zadnja postaja, ali ne... ali kakve sam sreće, sve da se pojavi moj idealni (gore opisani) dečko, nešto bih ja već našla na njemu i opet bi sve pošlo po krivu. i znate što me još živcira?! navlačenje!!! jedan me dečko navlačio doslovce 10 mjeseci da na kraju ništa ne bi bilo! iako moram priznati da nikada nisam gajila neke osjećaje prema njemu ne znam kako velike, s vremena na vrijeme se znalo desiti da sam ga samo htjela držati, grliti, gladiti. ali evo ironije, sad kad se više ne zanima za mene, on se meni sviđa, na neki čudan način. " Ljudskom srcu uvijek nešto treba zadovoljno nikad posve nije: čim željenog cilja se dovreba, opet iz njega sto mu želja klije " Petar Preradović mislim da su ti stihovi sve rekli. ali ironije nikada dosta, evo još malo... da se dotični čak i počne opet zanimati za mene, točno znam šta bi bilo... veliko NIŠTA! ali to nije sve, kao što rekoh, ironiji nikad kraja... taj dečko što se zanimao za mene i dečko koji se sada zanima su praktički najbolji prijatelji, tu su bile raznorazne igrice sa mnom i mojim osjećajima, malo bi da budem s jednim, malo s drugim. a bez da me se IKAD IŠTA pitalo. ja nisam lutka! ne dam da itko manipulira sa mnom! sve mi je rađeno iza leđa, i dosta mi je toga, iskreno! I'm sick and tired of it! koliko god pozitivna osoba bila, u ovome ne vidim APSOLUTNO ništa pozitivno! štoviše, bijesna sam i razmišljam da prekinem svaku vrstu komunikacije s tom dvojicom! JAKO sam ljuta i razočarana!  i zatvorit ću blog, i isključiti internet, pobjeći od sviju, idem tamo gdje me nitko neće iskorištavati i gdje me nitko neće siliti ni na što i idem tamo gdje nema gimnazija! kaže jedna pjesma.. "idem tamo gdje je sve po mom". e baš tamo idem, samo bih valjda trebala prvo otkriti gdje je to. valjda. ma zbunjena sam, pospana, umorna, neispavana, s novom glavoboljom, novim životnim nedaćama, razočarana, uglavnom sve negativno što možete smisliti, e da, to su moji osjećaji upravo ovoga trenutka! i neću učiti, živjelo neznanje, živio život u miru i spokoju i čistoj, jednostavnoj sreći. ne znam jeste li gledali plavu lagunu, ja jesam, i za time žudim! samo da je manje buba  i ne želim ispasti umišljena, zbilja mislim da nisam, samo mi je malo prekipjelo, a negdje sam se morala ispucati. nadam se da se ne ljutite, jer, evo, već sam bolje. i moram učiti      valjda ste shvatili što želim reći ovim smajlijima. eh da. vama koji ćete u krpe, lijepa i laka noć, a vama, gimnazijalci moji, iskoristite ove neprospavane noći, ja MORAM! eh da. život je lijep. da, da... baš je... love ya, kiss... |
- 23:32 - Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 03.05.2006.
lagano...
|
Da istinu znas ne bi to prebolio ne bi se kraj mene, sreco nikad vise ni budio Da istinu znam ne bih to prebolila ne bi se kraj tebe, sreco nikad vise ni probudila I lagano bitku gubimo  i lagano padamo na dno Ova svila pod nama, ovaj jastuk mirisni ova srca u grudima znaju sve ostajem, a odlazim, odlazim, a ostajem putujem, a ne idem nikuda i lagano bitku gubimo i lagano padamo na dno Da oci govore sto moje usne ne smiju vidio bi da je nasa sreca odavno na prodaju A vidim, ni ti nisi nista hrabriji jer i tvoje srce krije tajnu o izdaji evo malo romantike za početak... samo da se javim, da kažem da sam živa, zdrava još uvijek u potpunosti ne, ali jako ste mi falili pa sam se morala vratiti! love ya, kiss... |
- 17:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 28.04.2006.
zjew
|
hello! samo da Vam javim da me neko vrijeme neće biti. glavobolje su nešto žešće, o mukici da ne pričam, a povrh svega me i nesanica hvata. sutra idem doktoru da vidim koji mi je zadnjih dana... eto, žao mi je što Vas neću posjećivati neko vrijeme i što neću pisati, samo se nadam da će mi u međuvremenu pasti nešto pametno na pamet =) ovo pomalo blesavo zvuči, al ajde... vidi se da sam bolesna. samo da Vam još zaželim ugodan vikend, provedite ga što ljepše možete i zapamtite, kako Vas netko čini sretnim, tako i Vi činite nekoga sretnijim i duhovno bogatijim. ako ništa, držite se zbog njih kroz ove kišne dane! ako bude komentara, hoću u svakom čuti da ste se barem jednom u danu dobro nasmijali! smijeh produžuje život, da,da  jes, jes, B gud ljudi, voli Vas boležljiva!  |
- 01:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #
srijeda, 26.04.2006.
povratak...
|
ne znam kako za Vas nešto starije, ali za nas mlađe počinje tjedan katastrofe. štoviše, započeo je. da, vraćeni smo u svakodnevicu koju većim dijelom čini škola.  prvo da se ispričam zbog duljeg ne pisanja i ne posjećivanja Vaših blogova danas. imam opravdani razlog. uhvatila me teška migrena, prespavala sam gotovo cijeli dan jer doslovce nisam mogla gledati. sad je situacija nešto bolja pa sam Vas se sjetila! u svakom slučaju, velika Vam hvala na komentarima! i tako sam se vrpoljila danas u carstvu cjelodnevnih snova i mnoge su mi stvari pale na pamet. između ostalih, i važnost fizičkog izgleda danas. i onda sam shvatila da imam i anketu što se toga tiče. najviše Vaših glasova je otišlo na izbor c, što znači da izgled ne predstavlja neku veliku ulogu danas. ako je tako, zašto se još uvijek bojimo da nećemo biti prihvaćeni zbog izgleda? iskreno, već sam godinama iskompleksirana zbog svog izgleda, no duga je to priča. stvar je slijedeća: svaki put kad primjetim nešto, zapravo ne primjetim ja nego neki od pametnjakovića koji nemaju pametnijeg posla nego analizirati tuđa ljudska tijela, naravno da mi to odmah postane kompleks. kažem Vam, duga je to priča, ta s mojim kompleksima. i onda se nešto promijeni, ne znam što, nestane taj kompleks. ne kažem da nestane fizički, nestane meni u glavi. kao što moja najdraža majka uvijek kaže: sve je to samo tebi u glavi. i stvarno je. onog trena kad pokušam mane pretvoriti u prednost, kompleksa nestane, a ja se osjećam puno bolje. nisam savršena, daleko od toga, zapravo još uvijek imam mnogo, možda i previše kompleksa, ali nekako sam se naučila nositi s njima. ne dam im da me dotuku, ne dam im da se zbog njih osjećam manje vrijednom. jer to NISAM, jer to nitko drugi NIJE! svi smo stvoreni na sliku i priliku Božju, u tom slučaju ja mislim da je Bog onda prelijep jer smo i svi mi. i napoleon je bio pinklec pa jel ga to spriječilo da postane povijesna ličnost? jedan od najvećih vojskovođa svih vremena? nije. zato neću i NEĆEMO dopustiti da nas naše sitne nepravilnosti koče, nego znate što ćemo napraviti? zainatit ćemo se i te će nas sitne nepravilnosti tjerati naprijed, biti nam motiv za uspjeh! tko je postavio standard o nekoj ljepoti? tko? da ga samo vidim, taj ne bi živ ostao =) šalim se, ali sve što hću reći da ljepota ne postoji, isto kao ni vrijeme, sve je to čovjek stvorio, sve si je to čovjek zakomplicirao. zašto to onda čovjek ne bi popravio i olakšao si stvari, olakšao si život? jedna prelijepa rečenica iz psalma za kraj: "LIJEP SI, NAJLJEPŠI OD LJUDSKIH SINOVA!" neka Vam to bar malo dočara sliku o beskrajnoj ljubavi zbog koje ste stvoreni i u kojoj živite! love ya, kiss... |
- 19:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #
nedjelja, 23.04.2006.
laku noć...
|
žao mi je, nisam prije imala vremena pisati. samo da Vas obavijestim, otišli su švabe... iako su mi poremetili sve planove, nije mi nimalo žao zbog njihovog dolaska. zašto bi mi bilo? usavršavala sam engleski ovih dana, bila u gradu nešto češće, upoznala nove ljude, upoznala sam se bolje s njihovom kulturom a to obožavam - nova iskustva i nova poznanstva! u petak sam napokon vidjela neke ljude nakon jako puno vremena, baš sam bila sretna! između ostaloga, došao je i bivši... a šta da Vam kažem? sad sam bar 100 % sigurna da ništa ne osjećam prema njemu tako da je to poglavlje završeno. moram Vam se zahvaliti na komentarima, svi su pročitani, svi su dobrodošli! prijateljica mi je rekla nešto što me jako oraspoložilo, odobrovoljilo, razveselilo, Vi odaberite izraz, uglavnom, taj me osjećaj obuzeo. rekla mi je da je dobro što u teškim trenucima postoje osobe kao ja, u smislu da vidim svjetlo u najvećoj tami. njene riječi (da ne bi ispala umišljena :)). pa u skladu s njenim, a i mojim nedavnim raspoloženjem, evo jedno zrnce... NITKO NE TREBA OSMIJEH TAKO SILNO KAO ONAJ TKO SE NE MOŽE NASMIJEŠITI. nažalost, na svojoj koži sam to osjetila. vjerujte mi, kada ste depresivni, makar jedna topla riječ, pogled, dodir imaju neprocjenjivu vrijednost. jedna rečenica vas može tako dirnuti, natjerati u plač. ona vas može ili natjerati u najveću depresiju ili vas izvući u trenutku iz iste. nešto fascinantno. čovjeku nedokučivo. u onom svom "eseju" iz vjeronauka sam napisala da sam zahvalna za sve što mi se dogodilo u životu. recimo, da nisam bila depresivna, ne bih znala kako pomoći svojoj prijateljici, ne bih znala da život ima toliko lijepih strana, u onome mraku, mrak bih jedino i vidjela. jer ljudske oči ne vide dalje od nosa. zapravo, mislim da to i nije u potpunosti istina. mislim da čovjek itekako dalje može vidjeti, samo mora htjeti. važna je volja. volja + osmijeh čuda rade. ljudi moji, tu sam... ako Vam ikako mogu pomoći, adresu znate. nije baš da ćete me vidjeti kako Vam se smiješim, ali jedan mali smajlić će upaliti, a riječi ćete čitati. :) moramo se snalaziti i jedne druge potpomagati. tako se živi i uživa život - u zajedništvu! love ya, kiss...  |
- 23:42 - Komentari (27) - Isprintaj - #
petak, 21.04.2006.
"što je danas lijep i sunčan dan..."
|
šta bih dala da se svi osjećaju kao ja sada! toliko su me razveselili Vaši komentari i riječi podrške, na tome Vam beskrajno mnogo hvala! mogu samo reći da me sreća ponovno pronašla. trebalo mi je malo da shvatim da je sreća vagabundo. na jednom blogu sam pročitala kako ne bi smjeli trčati za srećom jer u tom slučaju ona od nas bježi. iskreno, nikada nisam trčala za njom, uvijek sam tu, na jednom te istom mjestu, pa kad naiđe, naiđe, ja ću je srdačno prihvatiti. naišla sam na par nazorovih aforizama. htjela bih ih podijeliti s Vama. " teško čovjeku kad počne osjećati da u novo proljeće sam više - ne cvjeta. " mislim da bi se mnogi složili s njim, ja prva. baš teško padne čovjeku kada vidi da se sve mijenja s dolaskom sunca, jedino ti ostaješ isti, i to ne svojom krivnjom. nešto te drži, koči, hoćeš naprijed, ne možeš. na kraju i izgubiš volju za napretkom, poboljšanjem. odustaneš. no upravo tada naiđe onaj vagabundo o kojem sam pričala-sreća. imam jedno zrnce mudrosti vezano uz ovu rečenicu. opet je dugačko, onima kojima smeta, neka slobodno preskoče. KAD TI POSTANE TEŠKO I SVE KAO DA JE PROTIV TEBE, KAD TI SE ČINI DA VIŠE NI MINUTE NEĆEŠ IZDRŽATI, NEMOJ POSUSTATI JER UPRAVO ONDJE, U ONOM ČASU SVE ĆE SE IZ TEMELJA PROMIJENITI. harriet beecher stowe. ja sam živi primjer. uvijek kažem svako zlo za neko dobro. kad si takve "sreće" da cvjetaš malo kasnije, vidjet ćeš koliko je ljudi kojima je stalo do tebe. vjeruj mi, to te odmah raznježi, oraspoloži, poželiš vječno nebu zahvaljivati na takvim ljudima. i zahvališ. :) " usprkos ratu, kugi i gladi, pa čak i usprkos starosti, život je ipak lijep. " nedavno sam u tramvaju srela čovjeka, starca. dala bih mu maksimalno 70 godina. ali to bi zbilja bio maximum. čovjek ima 98 godina! da ga samo vidite kako se kreće, a preživio je dva svjetska i domovinski rat. sin mu ima oko 70 godina, da ne nabrajam ostalu rodbinu (vodili smo poduži razgovor :)). da vi vidite kako čovjek priča o životu, zbilja je sve proživio. nije mu žao ni zbog čega što je u životu napravio, ali ne žali ni za onime što nije. ostala sam šokirana. on je čovjek kao i svi mi, proživio je isto što i svi mi i da dalje priča o životu kao o nečemu najljepšem što mu se moglo dogoditi, darovati... i onda si ja mislim: pa ja nisam normalna. evo, čovjek preda mnom, 98 godina, sretan! dam se kladiti da mu je u životu bilo puno teže nego meni, ali on je sretan, on živi, on ne žali. nepokolebljiv je. a ja tu... pa sram me može biti, gotovo mi je sve servirano na pladnju i da ne znam to iskoristiti, da ne znam u tome uživati, DA NE ZNAM NA TOME ZAHVALITI?! ne mogu reći da sam potpuno bez iskustva. prije nešto malo više od godinu dana gledala sam smrti u oči. nedavno sam opet imala neku operaciju (ništa ozbiljno, krajnici, ali svejedno, osjetiš kako je ljudima koji ne mogu govoriti). i mogu reći da su mi valjda ti trenuci bili najsretniji u životu. onda kad sam bila u najvećoj opasnosti. napokon sam se probudila iz zimskoga sna, napokon je i meni sunce zasjalo, napokon sam i ja procvjetala! i sad sam neopisivo sretna! hvala Vam ljudi moji, hvala Ti Bože! love ya, kiss...  |
- 15:25 - Komentari (31) - Isprintaj - #
srijeda, 19.04.2006.
jeste li vidjeli moju sreću?
|
evo ga. gotovo je. znala sam. ne mogu ja biti sretna previše dana i još to zaredom. znala sam. šajzer, što bi rekli moji švabe. it's gone, once again. da mi je samo znati što mi se dogodilo?! to me valjda najviše od svega muči. gdje je nestala ona marljiva, optimistična, sretna cura? ja bih je htjela nazad. ne razumijem zašto ja? nikad nikome nisam ništa napravila. ali meni jesu. možda je upravo to i razlog. ili kasnim s pubertetom? I'm so f... up right now. nekako imam dojam da se možda previše trudim ponekad. imam dojam da nikome nije stalo do mene. šta se toliko razlikujem od drugih? po čemu? i ja sam čovjek. i ja dišem, i ja sam željna ljubavi. zašto toliko dajem, a ne primam? toliko pitanja, a nigdje odgovora. sve ovo skupa me psihički ubija. mnogi bi davno ili možda čak i ovdje pokleknuli. ja samo stojim u nekom prostoru i čekam. razmišljam. odlučujem, ili možda ipak ne. u bestežinskom sam stanju, stojim, sve oko mene ide, nitko me ne čeka, ne žurim ni za kime. čujem jedino milijun svjetlosnih godina dugu jeku svoga pitanja ZAŠTO? gubim se, padam, opet se dižem. zapravo, podiže me. vjera me spašava, ona me diže. ono što sam nekad znala, više ne znam. sve što mi je nekad bilo važno više nije. mijenjam se, ali ne na bolje. nitko me ne voli vidjeti ovakvu. da bar mogu reći da sam prethodnu rečenicu izmislila. nisam. upućena mi je puno puta u zadnje vrijeme. i previše. k vragu. -dodatak-  hvala Vam na podršci, druge riječi nemam. ali evo, sad bi se komotno mogla baciti s nekog od balkona. švabe su se napili iako sam se trudila svim silama zabraniti konobaru da im prestane donositi alkohol. i sad nemam mira. jedan pleše, skače i viče marionete, marionete, a kako mu je engleski slab, ne zna mi baš objasniti o čem se radi, koliko sam shvatila radi se o nekoj predstavi. ovaj drugi se ne da otjerati u krevet. ukrao je sestrine mucaste šlape s noćnim motivima i viče pušn, pušn, taq nešto, ne učim njemački, pa ne bih znala. i njiše se lik, naravno da je pao na putu do doma, glupi "frend" ga je naučio nešto hrvatskog pa sad svakoj curi na ulici viče RIBO (značenje: opa miki, dobra si) bez obzira ima li cura 5, 15 ili 75 godina. ma katastrofa. uvijek me nevolje nađu. ako moji saznaju da su došli pijani, letim skup s njima na ulicu. KAD ĆE OTIĆI??? ma znate da vas volim... kiss |
- 14:04 - Komentari (22) - Isprintaj - #
svega pomalo...
|
najdraži moji, hir aj em! došli mi švabe pa sam sad malo zauzeta njima. isprva sam se toliko nervirala zbog njih jer mi je toliko toga bilo natovareno na leđa,a i još jednom se dokazala ljudska sebičnost na djelu. opet je iskorištena moja dobrota i spremnost na bezuvjetnu pomoć. ali nema veze. njima na dušu, ja ću mirnije spavati. sve u svemu, dečki (2 čak) su jako simpatični, zezamo se svi skupa i super smo se međusobno prihvatili. to mi je nevjerojatno drago! četvero njih je danas išlo sa mnom na misu sv. Anti iako ne razumiju ni riječ hrvatskog i stajali su puna dva sata sa mnom! ugodno sam iznenađena! toliko o njima. naišla sam na još jednu obožavateljicu phila bosmansa i rekla sam joj da ću jednu njegovu pjesmu staviti i na svoj blog. nadam se da će vam se svidjeti: KAD DVOJE LJUDI ZAJEDNO kad je dvoje ljudi zajedno i kad jedno drugo grli u ljubavi i kad doživljavaju nježnost srca, život postaje blagdanom! tad više nema granica, nema ni neba ni zemlje. sati više ne otkucavaju, vrijeme stoji. mjesec sja sjajnije od sunca ptice cvrkuću i zimi, a u očima cvate cvijeće. sve postaje blagdanom. u svemu sja zvijezda radosti, sve biva dobro. iznad svih putova titra glazba, zemlja postaje rajem! na temu ljubavi bih mogla pisati i pisati, no ni svi romani ovoga svijeta ne bi bili dovoljni da se ljubav definira u potpunosti. to je ono što je divno kod nje. taman kad si pomislio da više nema ništa za otkriti, ljubav te prevari svojom nepredvidivošću i otkrije ti neka nova vrata u neki novi svijet osjećaja. ponekad poželim da sam se rodila u nekom manje divljem svijetu, romantičnijem. rijetki su ljudi koji se istinski prepuste onome što osjećaju. ne razumijem što je tu tako teško. zbilja. zar je tako teško prepustiti se poljupcima osobe koju voliš? zar je teško utonuti u njegovom/njenom zagrljaju i tamo uživati, natjerati cijeli svijet da stane, zamišljati najljepšu vječnost, pisati mislima najljepše balade o ljubavi? zar je tako teško sve svoje dijeliti sa njim/njom? zar nije nešto najljepše na svijetu imati nekoga uza sebe koji ti neće okrenuti leđa čim naiđe prva nevolja? zar, zar, zar? kako li je ljubav lijepa... na što te sve tjera, na pothvate na koje ne bi pristao/la u najluđim snovima. no, kako rekoh, svega pomalo, pa tako želim pisati o nečemu što je možda i donekle povezano sa ljubavi. znate što bih pitala svakog čovjeka na ovoj planeti? KUDA ŽURIMO? zašto? ionako nećemo nigdje stići, zemlja je okrugla, cilja nema. što ćemo postići žurbom? mogu si samo zamisliti život prije tehnologije, prije urbanizacije, prije znanosti, prije svega. vrijeme kad je bila samo priroda i čovjek. mislim da mnogi ne shvaćaju koliko je zlo zapravo ta žurba! mnogi zaboravljaju na svoje bližnje, na svoje prijatelje, na Boga. prioritet im je karijera, posao, sve osim njih samih i osim ljudi koji su nekad davno činili život te osobe. zaboravljaju kako živjeti, a što je najgore, zaboravljaju kako ljubiti. eto dragi moji gdje je nestala romantika-u žurbi. i onda kažemo kako je život kratak, pa normalno kad ga živimo u petoj brzini! ovaj svijet mi je misterij, nešto što vjerojatno ni sam Bog ne shvaća. cijeli post ćemo sažeti u jedno zrnce mudrosti... POŽURI POLAKO, ČOVJEČE, OSJETI ONO ŠTO SE IZMJERITI NE MOŽE-LJUBAV! love ya, kiss... |
- 00:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.04.2006.
dobro jutro ;)
 slikica za dobro jutro... evo kada ja idem pisati post, mislim, bolesno, al ajde... prvo: umirem od gladi drugo: pospana sam i brine me što u ovakvom stanju idem pisati post u ovo doba (sad je pol 5, cca) treće: sutra mi dolaze švabe, a ne znam apsolutno ništa o njima, ni kojim povodom ni koliko god imaju, ne znam čak primam li muško ili žensko u kuću. al ajde. *4.*: opet sam sretna, eto, skoro pa u potpunosti. ovo predstavlja napredak, sretna sam puna dva dana za redom. *5.*: morat ću izdvojiti jedan postić samo da bi napisala nešto o obitelji kod koje sam boravila prvih 5 noći i 4 dana u njemačkoj. zapravo, neću pisati toliko o njima koliko o tome kako smo moja cimerica i ja doživljavale i proživljavale te trenutke. *6.*: našla sam dodatni razlog za zadovoljstvo, soba mi se glanca. bash sam ponosna... *7.*: sad mogu vratiti sestri opizdilicu (sredstvo za kažnjavanje neurednih osoba such as myself; ja nisam dala naziv tom patentu) *8.*: moram si kupiti novu kremu za ruke. ajme što su mi prozori čisti, i rolete, ma sve. nije da se nešto posebno vidi po ovoj mrakčagi, ali primjeti onaj tko je to krvnički čistio gotovo cijelu subotu. *9.*: još uvijek ništa od 183 centimetritaša, ali još sam živa. *10*: mislim da sam skinula koji gram ovih dana, ali sam ih uspješno vratila samo današnjim danom. k vragu i bakina orahnjača... šta mogu kad sam slaba na njene kolače, a pizzu tek... ajooooooooj! ne bih se trebala pojavljivati kod bake još neko vrijeme. *11.*: ja se najiskrenije ispričavam na ovom, jednom od glupljih postova u povijesti istih, naime, umor pere autoricu, no nikako da ju isti natjera na spavanje... *12*: naći ću ja novi spot... samo da kažem. možda da stavim malo gunsa za promjenu, ha? *13.*: zrnce? željate? ne? dobro. onda idem spavati... love ya, kiss... |
- 04:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 16.04.2006.
SRETAN USKRS ! ! !
|
najdraži moji, sretan Uskrs vam želim! nadam se da osjećate bar mali dio one sreće koju ja osjećam! iskreno, ne sjećam se kad sam bila ovako sretna zbog Uskrsa, ne znam jesam li ikada bila. zadnje dvije godine sam valjda počela shvaćati o čemu se radi, bez obzira što sam teoriju naučila u petoj godini valjda, da bi sad to i u potpunosti osjetila! predivan je osjećaj znati da čak i ako nikome ništa ne značiš da je jedan čovjek napravio za tebe više nego što bi napravilo 50 najboljih prijatelja za tebe - umro je, ne bilo kakvom, nego MUČENIČKOM smrću! i spasio te od smrti vječne. lijepo je znati da si nekome poseban. ima jedan psalam koji me neprestano vadi iz najdubljih ponora, iz najžešćih depresija, a kaže: PRIJE NEGO TE OBLIKOVAH U MAJČINOJ UTROBI, JA TE ZNADOH. nekako mi ova rečenica kaže da Bog ima poseban plan za sve nas, iako nam se većinu vremena možda ne čini tako. i taq. jučer sam imala generalku... vjerovali ili ne, doslovce sam cijeli dan čistila! toliko sam umorna bila i onda sam još skoro 2 sata stajala na misi. ali nije mi žao. ako je Isus mogao umrijeti za mene, onda mogu i ja stajati mrtva umorna 2 sata za Njega. i opet svira -trebaš mi- . ah, šta sad... naići će jednom i taj od 185 cm... :) bar se zasad tako tješim. jučer me mama napala da joj dam adresu svog bloga. o da. taman da ti ga dam da znaš šta sam radila u srijedu. o da. rekla sam joj da ga nemam. ALI! buraz ga je valjda otkrio... moram paziti šta pišem. ma da ne bi. buraz, teraj, ovo je moj blog, ja tvoj ne čitam, nemoj ni ti moj! idem na uskršnji ručak, o janje moje... ne dam nikome ništa! neka se hrane krumpirima i salatom! njam, njam... ješ jednom sretan Uskrs svima, nadam se da uživate u onome što vam je bezuvjetno dano! love ya, kiss... |
- 13:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 15.04.2006.
trebaš mi...
ova pjesma (by darko filipović) u zadnje vrijeme neprestano svira na mom kompjuteru... neka romantika me pere. ah, ah, valjda mi samo teško pada što će moje dijete odrasti bez oca.  primjetila sam nove goste, ljudi moji, dobrodošli mi, nadam se da ćete se pronaći u kojem postu. otvorena sam prijedlozima jer sam i dalje u svemu ovome relativno nova. već sam spomenula da sam malo pregledavala neke blogove. naišla sam na par koji su me ostavili bez daha. stvarno ne znam otkud ti ljudi vade inspiraciju, ali zbilja im svaka čast. napokon sam na pragu negdašnje sreće. primjećujem one stvari koje sam primjećivala samo kad sam bila sretna, svađe sa sestrom se stišavaju, s bratom sam sinoć smijala k'o nikad u životu. vjera mi se vraća, vjera u život, vjera u ljude. iako je nikad nisam ni izgubila, samo sam ju valjda pospremila u jednu od stražnjih ladica svoga mozga i na trenutak ili dva zaboravila na nju. znate kako kažu svako zlo za neko dobro? e pa tako sam ja izbjegavala predati bilježnicu iz vjeronauka jedno vrijeme jer nisam imala sve u bilježnici, a iskreno, to je bilo vrijeme kada mi se APSOLUTNO ništa nije dalo, pa tako ni prepisivanje vjeronauka. to razdoblje zove se depresija. uglavnom, žena mi je zaprijetila da joj moram predati bilježnicu, da je dosta izgovora jer sam jedina bez ocjene. i morala sam napisati esej (iz vjeronauka esej! al ajde dobro..) na temu TRPLJENJE I UMIRANJE DIO SU LJUDSKOG ŽIVOTA. e sad. da je vica (prof. iz hrv.) rekla napišite mi esej na ovu temu, brijem da bih samo zbog dužine "eseja" dobila 1. ali teš (natasha, profa iz vj) se "esej" jako svidio i dala mi je 5 !!! to me razveselilo, ne znam zašto jer mi inače nikad nije bio problem dobiti 5 iz vjeronauka, ali baš sam se raznježila. dodatni razlog svemu tomu je bio što mi je napisala nešto jako lijepo napisala (i nacrtala) kao komentar na moj "esej".  ok, sad ne znam koliko se ovo vidi, ali ovo je prvi put da sam JA SAMA (!!!!!!) stavila sliku bez ičije pomoći... ajme, bash sam ponosna. uglavnom, na ovo je nadodala, samo hrabro naprijed. sad ne znam da li da objavim taj "esej" ili ne... ma dobro. dan je predivan, a ja moram čistiti. hm. i onda se pitam kako padnem u depru?! ma nema veze, kaže jedna pjesma "i sve ću preživit..." po običaju, svi su oko mene zaljubljeni, jedino ja izvisila. ah, damn. a možda i ja imam previsoke standarde, tko će ga znati... ali zar je tako teško naći jednog open-minded dečka, višeg od 183 cm kojeg usrećuju sitnice i koji će me iskreno voljeti? vjerovali ili ne, čak sam naišla na jednog takvog, ali eto, kad mi nije suđeno da se i ja smirim napokon... problem je bio što on ne živi u zagrebu. meni je bila živa muka svaki dan se čuti s njim, ali ga ne vidjeti, ne ljubiti ga, ne osjećati njegov miris, ne uživati u njegovim toplim i sigurnim zagrljajima. on je htio da nastavimo vezu, ali nisam mogla više... nisam mogla vjerovati da me netko može toliko zavoljeti u tako malo vremena, shvatila sam po tuzi i suzama koje je izbacio iz sebe kad smo prekidali. dečko, da plače, i to zbog mene! čudo... obično sam ja plakala za dečkima ;) nikad nisam shvaćala ovo zrnce mudrosti: SRETAN PAR DIJELI OSMIJEH KOJI NITKO DRUGI NE MOŽE RAZUMIJETI. nikad sve do 31.8.2005. datum koji neću zaboraviti dok sam živa. ljudi, rekla sam, reći ću opet, ljubite i budite ljubljeni! uživajte dok možete jer sve što je lijepo kratko traje. nažalost, na svojoj koži sam to osjetila. ne morate i vi. love ya, kiss... |
- 12:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 kao što samo ime kaže... moj i ničiji više :)  ne mogu naći spot od ove pjesme, iskreno, ne znam jel uopće snimljen, ali preporučam da ju poslušate... (Nelly-Paradise) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||